Priča kao samolegitimirajuća i samorefleksivna forma (na primjeru bosansko-hercegovačke kratke priče)
Artikel-Sidebar
Dieses Werk steht unter der Lizenz Creative Commons Namensnennung 4.0 International.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Hauptsächlicher Artikelinhalt
Abstract
Kratka priča je, kao novi žanr bosansko-hercegovačke književnosti tranzicijskog doba, pronašla svoj način pridobivanja tržišta recipijenata. Uloga je čitatelja kao pripadnika određene kulture veoma bitna pri pokušaju definiranja kratke priče. Čitatelj je jedan od sudionika kontekstualne mreže koja sva djela čini otvorenim, dakle s golemim mogućnostima iščitavanja, dočitavanja i dopisivanja. Dosadašnji pokušaji definiranja kratke priče prikazuju je kao modernu, sadašnju, intenzivnu proznu formu te kao odziv na unutarnje porive suvremenog recipijenta. Uključivanje čitatelja u proces stvaranja postignuto je i čuvenim brechtovskim osvješćenjem kojim se razbija stupanj i narativne i kazališne iluzije. Kompariranjem tzv. otvorenih formi priča/drama uočeno je osobito jezično ponašanje likova koje odražava njihove teškoće da artikuliraju svoje osjećaje te da ih predoče drugima i sebi. Većinu kompariranih kratkih priča/drama otvorene forme karakterizira poremećena komunikacija među likovima. Njihove se replike jedva nadovezuju jedna na drugu ili, pak, dolaze s oklijevanjem nalik na retardaciju. Priče Zlatka Topčića Garib i Hasanaginica ukazuju na društveni problem prihvaćanja alegorijskih moraliteta/mentaliteta društva muškog, istodobno promičući likove kao nositelje i tereta drugosti i vlastite imanentne perspektive odupiranja. Igre označitelja (Bog, vlasništvo, država) predstavljaju snagu ideologije modernog klasnog društva. Mnoge kratke priče nastale u razdoblju tranzicije bosansko-hercegovačkog društva vrijedan su izazov senzibilitetu čitatelja da pojmi relativnost perspektive svih društveno pretpostavljenih normi vrednovanja.