Mitsko kao filozofska metoda u Vergilijevoj Eneidi

Abstract

U ovom radu razmatramo moguća tumačenja Vergilijeve Eneide iz filozofske perspektive, što uključuje homerski, stoički i epikurejski element, jer usporedba Homerovih epova i Eneide u oblikovanju književnog teksta i filozofičnosti pokazuju podudarnosti. Platonički utjecaj na Vergilija, posredstvom Cicerona i njegova eklektičkog filozofskog pristupa, stoji u učenju o vrlini. Stoga je bitno razdvojiti ideje navedenih filozofskih sustava u Vergilijevu epu te obrazložiti njegov modus izlaganja mitskom filozofskom metodom. Fabulu i uzročno-posljedične veze epa vodi Božja sudbina koja je stoički shvaćena, što znači da je cjelokupna fabularna konstrukcija podređena stvaranju podloge za osnutak Rima kao carstva kojem je Bog namijenio da vlada pravedno i dobro. Uz etičku sastavnicu veže se i ontološka, zato što filozofiju epikurejaca i stoika karakterizira podjela filozofije na etiku, logiku i filozofiju prirode. Enejin model karakterizacije nije stvoren prema stoičkom modelu mudraca, a ni prema epikurejskom, nego glavnu ulogu igra homerski faktor, jer Eneja ipak izražava emocije ljutnje i bijesa kao većina antičkih junaka poput Ahileja i Odiseja, koji, vođeni emotivnom boli i tugom zbog gubitka voljene osobe, postaju osvetnički nasilni. Razlog takvom pripovjednom motivu je idealiziranje emotivnih muškaraca u helenskom, a takvim utjecajem onda i u rimskom razdoblju. Dakle, ono što je bilo presudno u oblikovanju glavnog junaka te njegova odnosa prema božanskom je rimska kultura i njezini etičko-ontološki zahtjevi manifestirani religijski. Začetnik mitske filozofske metode strukturirane u epskom pjesništvu je Homer, čiji kasniji utjecaj uspostavlja princip oblikovanja epa. Radi se o metodi iznošenja ideologizirane etike, zbog čega i je kulturalna, a formira se estetiziranjem mitološkog.