Humanistika iz perspektive transhumanizma i posthumanizma

Abstract

Transhumanizam je intelektualni, kulturni, znanstveni i umjetnički pokret koji, temeljen na sprezi znanosti, tehnologije i gospodarstva, podržava i potiče razvoj i uporabu novih znanstvenih i tehnoloških rješenja za poboljšanje ljudskih fizičkih, mentalnih i drugih sposobnosti. S druge strane, posthumanizam predstavlja termin koji se ponajviše veže uz redefiniranje pojma ljudskog, odnosno humanog u skladu s ontoepistemološkim, znanstvenim i biotehnološkim razvojem s kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća. Neminovno se preklapajući, ta dva pokreta ili pravca mišljenja neumitno utječu i na razvoj humanistike koju u današnje vrijeme obilježava tzv. tiha kriza koja se očituje u zanemarivanju ne samo umjetnosti i humanističkih znanosti, već i imaginacije, kreativnosti i kritičkog mišljenja u svakom znanstvenom području. O budućnosti humanističkih znanosti iz perspektive transhumanizma i njegova sustava vrijednosti moguće je izdvojiti dva glavna uvida ili poveznice. Prvi se tiče pozicioniranja humanistike, odnosno njezina odnosa spram prirodnih i tehničkih znanosti, dok se drugi tiče pitanja vrijednosti i vještina koje humanističke znanosti žele promicati, posebno u odnosu na izazove koje donosi znanstveno-tehnološka revolucija. Iz posthumanističke perspektive pak predlaže se potpuna rekonfiguracija humanističkih znanosti koja bi dovela do toga da se čovjek ukloni iz središta humanističkih istraživanja. Stoga, humanistika mora mutirati u posthumanistiku, ultrahumanistiku i metahumanistiku, ako ne želi (p)ostati irelevantna i po strani razvoja i kretanja u suvremenom društvu. Kritička posthumanistika, u skladu s tim, predstavlja interdisciplinarno područje usmjereno na nove diskurse u području nehumanog, transhumanog, metahumanog i posthumanog, odnosno na različite percepcije fenomena ‘humanog’, a posljedično i percepcije humanistike u posthumanom dobu.