Naratologija mogućih svjetova – pojmovi, pristupi, horizonti

Abstract

Naratologija mogućih svjetova svojim je propitivanjem statusa i podrijetla fikcionalnih tekstova logično okrilje za razvoj pronašla u postklasičnoj naratologiji. Od samog početka zainteresirana za novo tumačenje pojma istine u fikciji, ova je disciplina uvođenjem pojmova svijeta, kao semantičke domene koju projicira tekst, i modalnosti, kao različitih načina na koji osobe i objekti u svjetovima postoje, uspjela objasniti narav fikcije i njezinu multiperspektivnost daleko bolje od ranijih teorija – od onih analitičkih logičara, preko saussureovskog strukturalizma sve do teorije mimeze. Posljedično, naratologija mogućih svjetova otvorila je nove horizonte u klasičnim naratološkim proučavanjima uvođenjem koncepata poput pričljivosti, kojom se nastoji procijeniti estetski potencijal određenog zapleta, ili autentizacije koja objašnjava mehanizme kojima pripovjedač stječe narativni autoritet. Novi su poticaji proučavanju dani i u području teorije žanra, gdje je na temelju postojanja ili izostanka određenih atributa mogućeg svijeta postalo moguće odrediti žanrovsku orijentaciju teksta. Zbog duboke veze s postklasičnim okretom prema kontekstu i interdisciplinarnosti, naratologija mogućih svjetova i dalje otvara nove horizonte, osobito na području studija medija, gdje sjedinjenjem koncepata imerzije i interaktivnosti nastoji modelirati estetiku koja bi optimalno stimulirala recipijentovu imaginaciju.