Interpretacijski ključ paradigme Jirsakova stvaralaštva
Article Sidebar
Ovo djelo je licencirano pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 Međunarodna licenca.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Sažetak
Osnovni je cilj ovog rada pokušaj pronalaženja i dekodiranja interpretacijskoga ključa književnog stvaralaštva Mirka Jirsaka (1909. – 1999.), hrvatskog pjesnika, pisca, publicista i prevoditelja. Potraga za stvaralačkim modelom podrazumijeva određivanje čovjeka iza stihova, tj. pjesnikove svijesti koja se izražava u njegovu stvaralaštvu. Raščlamba obuhvaća tiskane zbirke pjesama: Pjesme, Lice za oknom, Sa ruba ravnice, Most i Sadra i pijesak, kao i neobjavljene izbore lirike: Kantilena Pjesme izvan zbirki (1927. – 1945.), Boje i obluci i Kasni sati. Crpeći iz kulturnog (prije svega filozofskog i književnog) kanona u skladu s potrebom otkrivanja ljudskog bivstva, Mirko Jirsak gradi lirski subjekt na Kierkegaardovu ontološkom statusu čovjeka, Sartreovoj ljudskoj usamljenosti, strahu Dostojevskog od unutarnje slobode i kršćanskoj relaciji ja-ti. Revalorizirajući ih sukladno svom svjetonazoru i talentu, paradigmu svoga stvaralaštva zasniva na 1. antropologiji osame, tj. koncepciji transcendentalnog beskućništva (utemeljenoj na paradoksu čovjeka i slobode koja podrazumijeva da se ono što se zbiva može zapravo odvijati drukčije, kao što je i ono što se već dogodilo moglo izgledati sasvim suprotno) i 2. ljudskom individualizmu (nemogućnosti funkcioniranja u okvirima mi i pjesničkog evociranja društvenih psihičkih stanja).