Sarah: historiografkinja prošlosti i sadašnjosti žene francuskog poručnika
Article Sidebar
Ovo djelo je licencirano pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 Međunarodna licenca.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Sažetak
U članku se tvrdi da se Sarah, naslovni lik Fowlesova romana Ženska francuskog poručnika (1969), opire opresivnoj ideologiji svojega vremena pišući vlastitu historiografiju. Na taj način ona fabulira tragičnu prošlost za sebe i inzistira na tome da ju se percipira kao izopačenu ženu u sadašnjosti. Analiza pokušava istaknuti činjenicu da Sarah, poput povjesničara, odabire referente za svoju historiografiju – gđu Poulteney i Charlesa – i nameće svoju fabulaciju i prefiguraciju historiografije vlastite prošlosti i sadašnjosti. Koristeći se teorijom postmoderne historiografije Haydena Whitea i konceptom historiografske metafikcije Linde Hutcheon, rad prikazuje načine na koje Sarah historizira vlastitu prošlost kroz tragičnu fabulaciju i metaforičku prefiguraciju svoje pripovijesti kako bi istaknula svoju anarhističku ideologiju i istodobno sebe prikazala kao „žensku“ koju je napustio francuski poručnik. Nadalje, pomoću svoje historiografije sadašnjosti ona nameće svoju liberalnu ideologiju satiričkom fabulacijom svog fikcionalnog konstrukta i ironičnom prefiguracijom referenata tekstualiziranog društvenog ugnjetavanja. Na ironičan način, ona gospođu Poulteney i Charlesa stavlja u situacije u kojima se njihova represivna ideologija razotkriva; na taj način satirizira kodove
ponašanja u svojoj sadašnjosti.