Šutnja i samoizražavanje u romanu Charlotte Brontë Shirley: Primjena teorije govornih činova Johna Searlea

Sažetak

Unatoč sretnom završetku romana Charlotte Brontë Shirley (1849.), vidna suzdržanost i nekomunikativnost junakinje pri kraju romana, suprotna njezinoj ranijoj naglašenoj smjelosti, potaknula je razna nagađanja o prirodi njezine transformacije. Činjenica da su mnogi od posljednjih razgovora između nje i Louisa Moorea priopćeni kroz privremeni pomak narativne perspektive u Louisov osobni dnevnik, s očitom umjetničkom distancom između glasa pripovjedača i Louisova glasa, baca još veću sumnju u vjerodostojnost Louisovih zaključaka. Primjenjujući Searleove teorije govornih činova na nekoliko uzoraka dijaloga iz romana Shirley, ovaj se rad usredotočuje na razlike u komunikacijskim stilovima junakinje u tri faze fabule te ustanovljuje da kroz osjećaj tereta „novog svijeta“, u koji je ušla nakon zaruka, Shirley uviđa nužnost upotrebe izražajnijih govornih činova da bi bila shvaćena, neizricanja vlastitih stavova da bi se što manje isticala te češće uporabe oznaka ograđivanja da bi ublažila oštrinu svojih naredbi. Uspjeh junakinjine lingvističke tehnike sada proizlazi iz njezine nečujnosti i tolerantnog stava, a ne uvjerljive argumentacije, a njezini bi se govorni manirizmi zapravo mogli smatrati „predstavom“. Ona, dakle, namjerno mijenja svoj stil izražavanja, i to na takav način da dodatno osnažuje Louisa, omogućivši mu da preuzme glavnu riječ.