Kako je „Crash!“ postao Crash: Adaptacijom do adaptacije
Article Sidebar
Ovo djelo je licencirano pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 Međunarodna licenca.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Sažetak
J. G. Ballard više je puta i u različitim medijima adaptirao vlastite radove koji se bave kontroverznom problematikom seksualne i senzualne energije koja proizlazi iz automobilske nesreće. U ovome se radu, na temelju Ballardovih adaptacija, pokazuje da je adaptacija temeljna stvaralačka metoda u književnosti i umjetnosti s obzirom na to da postupak adaptacije podrazumijeva refleksiju o različitim estetskim i društvenopolitičkim idejama te njihovu pomniju razradu u okviru novonastalog umjetničkog djela. Ballardova kratka priča „Crash!“ („Sudar!“) prvi je puta objavljena u časopisu Eventsheet Instituta za suvremenu umjetnost (ICA) u veljači 1969., a kasnije ju je Ballard inkorporirao u svoj eksperimentalni roman The Atrocity Exhibition (1970., Izložba užasa). Istodobno, Ballard ideje iskazane u priči i poglavlju romana dalje adaptira te ih oblikuje u umjetničku izložbu „Crashed Cars“ (London, 1970.), a potom priču s redateljem Harleyem Cokelissom adaptira u kratki film Crash! (1971.) u kojemu i sam glumi. Svoje bavljenje ovom tematikom Ballard zaokružuje objavom romana Crash (1973., Sudar). Ballardovi postupci pri adaptaciji vlastitih ideja u različitim medijima i žanrovima svjedoče o važnosti adaptacije kao kreativne umjetničke metode i procesa. Uvriježeno mišljenje da adaptacija samo „daje život“ pisanoj riječi ukazuje na simplističko i nepotpuno razumijevanje pojma adaptacije. Priroda interakcije sadržaja i forme istodobno je kreativna i analitička, a postupak adaptacije nikada nije konačan. U ovome slučaju to se vidi iz činjenice da je Ballardov najglasovitiji roman Crash zapravo adaptacija njegovih ideja prethodno iskazanih tekstom, izložbom i filmom, a roman sam postaje hipotekst tek 1996. kada ga David Cronenberg ponovno adaptira u medij filma. Složenost odnosa između izvornika i njegovih adaptacija dekonstruirala je, u Derridaovskom smislu, hijerarhijski i međusobno suprotstavljen odnos između „originala“ i kopije, dovodeći u pitanje ontologiju „originala“. Ballardove krosmedijalne i transmedijalne adaptacije vlastitih ideja pokazuju, kako bi to formulirao Ray, da adaptacija citira izvor i presađuje ga u novi kontekst, dajući mu novu estetsku i političku funkciju.