Bahtinovska intertekstualnost i kontekstualnost u adaptacijskim studijima: Dijalozi Kennetha Branagha i Michaela Almereyde s Hamletom Williama Shakespearea
Main Article Content
Sažetak
Od svojeg osvita na kraju devetnaestog stoljeća film je usko povezan s književnim djelima. Filmski redatelji ubrzo su shvatili da im književnost može pružiti materijal podoban za privlačenje velikog broja gledatelja. Usprkos prvotnim oštrim kritikama adaptacija i pripisivanju slabije kvalitete u odnosu na izvornike, filmske adaptacije doprle su do publike u dotad neviđenim razmjerima. Međutim, vrijednost tih adaptacija odražava se u omjeru sličnosti s izvornim predlošcima. Takav trend, poznat kao „kritika vjernosti“, odriče vrijednost adaptacijama koje tekstu nastoje dati nov kontekst. Ipak, u novije vrijeme taj pristup iznova se razmatra jer se svaka adaptacija promatra kao neovisan
diskurs koji neprestano utječe na druge diskurse, ali i podliježe njihovu utjecaju – uključujući izvorni tekst. Drugim riječima, ta je mreža utjecaja, Bahtinovim riječima, „dijaloške“ prirode. U skladu s time, rad ima za cilj pokazati da primjena bahtinovske matrice ideja, uključujući heteroglosiju i kronotop, može unaprijediti naše razumijevanje različitih adaptacija Shakespeareova Hamleta (1609). Unutar bahtinovskog okvira, tvrdi se, Hamlet Kennetha Branagha (1996.) i onaj Michaela Almereyde (2000.) različito pristupaju izvorniku tako što prva adaptacija naglašava intertekstualnost, a druga kontekstualnost u odnosu na Shakespeareovo djelo. No, usprkos različitosti pristupa, i intertekstualnost i kontekstualnost ukazuju na nove mogućnosti sagledavanja glavnih pitanja adaptacijskih studija koje otvara bahtinovski model.