Bahtinovska intertekstualnost i kontekstualnost u adaptacijskim studijima: Dijalozi Kennetha Branagha i Michaela Almereyde s Hamletom Williama Shakespearea
Article Sidebar
Ovo djelo je licencirano pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 Međunarodna licenca.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Sažetak
Od svojeg osvita na kraju devetnaestog stoljeća film je usko povezan s književnim djelima. Filmski redatelji ubrzo su shvatili da im književnost može pružiti materijal podoban za privlačenje velikog broja gledatelja. Usprkos prvotnim oštrim kritikama adaptacija i pripisivanju slabije kvalitete u odnosu na izvornike, filmske adaptacije doprle su do publike u dotad neviđenim razmjerima. Međutim, vrijednost tih adaptacija odražava se u omjeru sličnosti s izvornim predlošcima. Takav trend, poznat kao „kritika vjernosti“, odriče vrijednost adaptacijama koje tekstu nastoje dati nov kontekst. Ipak, u novije vrijeme taj pristup iznova se razmatra jer se svaka adaptacija promatra kao neovisan
diskurs koji neprestano utječe na druge diskurse, ali i podliježe njihovu utjecaju – uključujući izvorni tekst. Drugim riječima, ta je mreža utjecaja, Bahtinovim riječima, „dijaloške“ prirode. U skladu s time, rad ima za cilj pokazati da primjena bahtinovske matrice ideja, uključujući heteroglosiju i kronotop, može unaprijediti naše razumijevanje različitih adaptacija Shakespeareova Hamleta (1609). Unutar bahtinovskog okvira, tvrdi se, Hamlet Kennetha Branagha (1996.) i onaj Michaela Almereyde (2000.) različito pristupaju izvorniku tako što prva adaptacija naglašava intertekstualnost, a druga kontekstualnost u odnosu na Shakespeareovo djelo. No, usprkos različitosti pristupa, i intertekstualnost i kontekstualnost ukazuju na nove mogućnosti sagledavanja glavnih pitanja adaptacijskih studija koje otvara bahtinovski model.