Narativno-teološka funkcija u Matejevu izvještaju o zapovjedi krštenja (Mt 28,19b)

Sažetak

Zapovijed krštenja u ime Presvetog Trojstva u Matejevu evanđelju (Mt 28,19) često se smatra nezgodnim u tom kontekstu te možebitno anakronističkim u svjetlu kasnije kršćanske trinitarne doktrine. U radu se tvrdi da je Mt 28,19 prilično prikladan, klimaktičan zaključak narativno-teološkog motiva koji prožima Matejevo evanđelje, u kojem se trojstvene ili barem dijadne formule koriste u kontekstima objave koji potvrđuju Isusovo božansko sinovstvo i mesijansku misiju: ili u malim apokalipsama ili unutar apokaliptičnog diskursa. Srž toga argumenta nalazi se u samome Isusovu krštenju (3,13−17), koje se predstavlja kao apokalipsa u kojoj božanski Očev glas otkriva Sinov identitet i pomazuje ga svojim Duhom, s izrečenim ciljem da „ispun[i] svu pravednost“. Objavu donosi Matej i to tako da je upućena publici u narativu te implicitno čitatelju, odnosno učeniku. Objava krštenja potom se usko povezuje s poduljim citatom Izaije (42,1–4) kod Mt 12, 18−21, još jednim tekstom o Trojstvu i preobraženju (17,1–8). I drugi se odlomci analiziraju radi utvrđivanja obrasca u čitavome Evanđelju. U narativu o uskrsnuću (28,1–20) pokazano je da je uskrsnuli Isus sada božanski, ali još uvijek utjelovljen objavitelj s božanskom vlašću (čašću) tako da se odlomak o sveopćem poslanju (njegovih učenika) (28,16–20) prikazuje kao božanska objava. Unutar te „krajnje apokalipse“ uskrsnuli Isus zapovijeda svojim sljedbenicima da od naroda stvaraju učenike naukom i krštenjem u ime Trojstva. Zapovijed krštenja, u svjetlu motiva Trojstva u čitavom evanđelju, ima retorički učinak pozivanjem Matejevih čitatelja − slušatelja da se poistovjećuju s Isusom u njegovu krštenju, tako da i oni imaju uspostavljeni sinovski odnos s Bogom i primaju pomazanje Duha Svetoga da nastave širiti Isusovu mesijansku misiju u svijetu, vođeni njegovim univerzalnim autoritetom i obećanom prisutnošću.