Poetika objektivnosti Cesarea Zavattinija
Article Sidebar
Ovo djelo je licencirano pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 Međunarodna licenca.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Sažetak
Cesare Zavattini bio je poznati neorealistički scenarist i teoretičar neorealizma. Imao je ključnu ulogu u kritičkom promišljanju novog poslijeratnog talijanskog filma premda su većinu njegovih ideja smatrali avangardnima za to vrijeme. Zalagao se za direktan, spontan i neposredan film sa stvarnim ljudima i stvarnim događajima. Usprkos želji da eliminira sve što je fikcionalno iz svojih filmova, Zavattinijev koncept novog neorealističkog filma ne može se jednostavno svesti pod formulu dokumentarca. On nije bio toliko zainteresiran za snimanje dokumentaraca koliko za snimanje doku-fikcije. Vjerovao je da film može doprijeti do široke publike, ali i da ima mogućnost da bude estetski subverzivan. Ideja o avangardnom filmu koji može doprijeti do mase bio je naivan pokušaj koji je bio preradikalan za talijanski film tog vremena. Većina njegovih ideja nije bila prihvaćena u Italiji, ali bio je uzor mladim sineastima diljem svijeta. Neke od njegovih ideja realizirat će se nekoliko desetljeća kasnije u filmovima poznatih cinéma vérité i nezavisnih avangardnih redatelja. Cijelu svoju karijeru Zavattini je tvrdio da film mora biti društveno angažirana umjetnost. Vjerovao je da neorealistički filmovi trebaju usmjeriti pogled gledatelja na određene društvene probleme i iznijeti subjektivan stav o njima. U neorealističkim filmovima fikcija i dokumentaristička retorika stvaraju iluziju da iskustvo likova predstavlja iskustvo publike.