Duševno bolesni genij u djelima Daniela Kehlmanna. O kritici razuma kod Daniela Kehlmanna
Article Sidebar
Ovo djelo je licencirano pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 Međunarodna licenca.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Sažetak
Kritika razuma (Vernunftkritik) među najvažnijim je pjesničkim namjerama u radu Daniela Kehlmanna. U tekstovima različitih žanrova pisac prikazuje krhkost razuma očitovanog ponajprije kroz likove s reverzibilnim metalnim poremećajima. Međutim, Kehlmann time ne nastavlja dugu tradiciju toposa genija u književnosti, već ga propituje i temu obrađuje s dozom ironije. Rad analizira tri genija u Kehlmannovom proznom i dramskom radu: Alexandera von Humboldta i Carla Friedricha Gaußa u romanu Die Vermessung der Welt (Mjerenje svijeta, 2008.) te Kurta Gödela u drami Geister in Princeton (Duhovi Princetona, 2019.). Dok u romanu Kehlmann podriva povijesne činjenice, osporava racionalnost likova, dovodi u pitanje pojedinačne modele racionalnosti i uvodi topos nerazumijevanja, u drami pak kritiku razuma postiže umetanjem dodatne razine fikcije koja ne služi kazivanju, već testiranju publike s obzirom na njihovo znanje i percepciju. Analizom romana i drame zaključuje se da je drama medij koji ima radikalniji estetski učinak od romana. Predstava omogućuje publici da dubinski iskusi krhkost razuma, dok se čitateljima romana dopušta racionalno promišljanje nedostatnosti razuma i vlastita spoznaja njegovih granica.