Reafirmacija identiteta „autsajdera“ u romanima U mraku Ilije Jakovljevića i Mladost Tome Ivića Mate Ujevića
Article Sidebar
Ovo djelo je licencirano pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 Međunarodna licenca.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Sažetak
Ovaj rad proučava kako se na tematsko-idejnoj i iskaznoj razini reafirmira identitet dvaju „autsajderskih“ protagonista romana U mraku Ilije Jakovljevića i Mladost Tome Ivića Mate Ujevića. Daljnja će raščlamba pokazati koliko se romani, obilježeni nedovoljnom i/ili zakašnjelom recepcijom, uklapaju u hrvatsku međuratnu književnost te donose li kakve inovacije. Pretpostavka je da realističko modeliranje zbilje oba pisca nadograđuju upotrebom ironije kao diskurzivne strategije koja se može tumačiti dvojako: i kao afirmacija onih vrijednosti koje Jakovljević i Ujević u književnim i programatskim tekstovima zagovaraju i kao negacija u smislu njihove neodrživosti u raskoraku sa zadanim hegemonijskim društvenim vrijednostima. Takav je zaključak utemeljen na eksplikativnom i analitičko-deduktivnom pristupu tekstovima, kao i na teorijskim postavkama suvremenih istraživača ironije i stvaralaštva dvaju pisaca. Relevantnost teme sastoji se u (ponovnom) propitkivanju uloge književnosti u međuratnome razdoblju pri čemu se naglasak stavlja na nedovoljno istražene tekstove i „duševni“ socijalni angažman koji se zagovara, ali i (dijelom) u romanima i ironizira na individualnoj i kolektivnoj razini upućujući na potencijal ironije kao diskurzivne strategije te na važnost čitatelja kao sustvaratelja značenja.