Autor, za kojega bismo zdravorazumski očekivali da bude središnji akter u komunikacijskome trokutu, u glavnim je strujama književne teorije 20. stoljeća odbačen ili u najboljem slučaju prihvaćen kao liminalna i fluidna kategorija. Sablasna figura autora progonila je književnu teoriju i kritiku već od ranoga 20. stoljeća (nova kritika, ruski formalizam) da bi sredinom stoljeća implodirala na osjetljivu pitanju autorske namjere („Intencionalna zabluda“, Wimsatt i Beardsley, 1946.) i konačno u drugoj polovici prošloga stoljeća dovela do snažnoga antiautorskog zaokreta kod Barthesa ( „Smrt autora“, 1967.) i Foucaulta (Što je autor, 1969.), uklapajući se u širi antihumanistički scenarij „decentriranja“ subjekta i „smrti čovjeka“. Autor i njegova namjera prekriženi su u postupku znanstvene interpretacije, ali je paradoksalno „smrt autora“ postala pokretač za „rođenje autora“ kao znanstvene teme, brojne zamjenske koncepte (implicitni autor, apstraktni autor, autor funkcija, model autor), preispitivanje hipoteze o njegovoj „smrti“ te bujanje novih teorijskih smjerova intencionalizama.

Ovaj je tematski broj otvoren za istraživanja fenomena književnoga autorstva u najširem smislu, od teorijskih pristupa različitim konceptima autorstva i pitanju autorske intencije do konkretnih interpretacija različitih kategorija autora (anonimni, pseudonimni, singularni/kolektivni, klasik, kanonski autor, sveti autor u Bibliji i dr.) u tekstovima usmene, pisane i digitalne kulture.