Placentalna retorika – narativna avangardnost u Pismu nerođenom djetetu Oriane Fallaci

Absztrakt

U radu se razmatra mogućnost novog, interdisciplinarnog, neopoststrukturalističkog tumačenja romana Oriane Fallaci Pismo nerođenom djetetu. Polazi se od spoznaja poststrukturalističke teorije teksta te psihoanalitičkog feminizma, koji se proširuju rezultatima istraživanja iz područja stilistike i metrike. Na temelju kritičkoga čitanja teorijske literature te lingvističkom analizom odabranih ulomaka romana, opisat će se prisutnost specifične, metaforički prikazane, tzv. placentalne retorike, izraženo fonične i taktilne retorike, kojom autorica briše granice tjelesnog i psihološkog, stvarnosti i fikcije, teksta i konteksta. Ova neobična prededipska retorika, uronjena u biološka tkiva i tjelesne tekućine, predstavlja se kao kozmički vodeni prostor heterogenog, prostor unutar kojeg žensko tijelo progovara. Intimna komunikacija majke i njezina djeteta u utrobi, odnosno autorice i njezina nerođenog teksta, neobičnom kvantitativnom i kvalitativnom distribucijom interpunkcijskih i prozodemskih elemenata, fonetsko-morfološkim varijacijama, te subverzivnim pripovijedačkim bricolage tehnikama, predstavlja se kao simbol retoričke slobode, prostor odsutstva patrijarhalnih autoriteta, prostor pluralne, inkluzivne i fluidne, ženske i ženstvene tekstualnosti, unutar koje fizičko postaje metafizičko, tjelesno postaje grafološko, a pisanje postaje karnalna materijalizacija ljudskoga glasa.