Čegecov, Tarantinov i Zajecov Pulp Fiction
Article Sidebar
413-422
This work is licensed under a Creative Commons Attribution 4.0 International License.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Absztrakt
U radu se ustvrđuje poetološka usporedivost između raznomedijskih i raznovrsnih predložaka polazeći od poezije Branka Čegeca, a usporedbu vodimo prema filmu Pulp Fiction Quentina Tarantina i romanu Soba za razbijanje Tomislava Zajeca. Usporedivost se temelji na intermedijalnosti kao glavnoj značajki postmodernizma, koja se nameće kao dvosmjerna ili višesmjerna u odnosu među analiziranim predlošcima budući da je svaki od njih već sam intermedijalno senzibiliziran i citatno sofisticiran. Ističu se glavne strukturne sastavnice prema kojima su tri predloška ili, tezno raznomedijska teksta, intermedijalno bliska i to prvotno preko motivsko-tematskih aspekata. Cilj je pronaći intenzivnu Čegecovu intermedijalnu osjetljivost kao otvorenu dijalošku situaciju intermedijskih tragova i na formalno-stilskim, kao i na subjektnim strukturama. Takvu sličnu osjetljivost za druge medije pronalazimo i u filmskom predlošku Quentina Tarantina i romanu Tomislava Zajeca. Problemska je teza odrediti gdje su približeni elementi koji povezuju tri autora, točnije tri njihova aspekta naglašenog intenziteta predmetno-prikazivačke intermedijalnosti, a zaključno je koncepcija njihovih radova postavljena u kontekst postmodernog stvaralaštva kao visoko komunikativnog intermedijskog stanja.