Gnostički autor Harolda Blooma
Hauptsächlicher Artikelinhalt
Abstract
Članak isprva kontekstualizira pojavu tzv. authorship studies koje su nastale kao svojevrsna reakcija na poststrukturalističko (R. Barthes i M. Foucault) redefiniranje autorstva. U taj se kontekst zatim pozicionira Harold Bloom. On je, naime, iz uvjerenja da su poststrukturalističke antihumanističke tendencije pokrenule degenerativne procese, pa u konačnici i rastakanje književnosti u prvi plan svoje književne teorije postavio kanon i autora. Dok se o prvome znatno pisalo, drugo – pitanje autorstva – u studijama o Bloomu uglavnom je zanemareno. Stoga se u članku pozornost pridaje ponajprije Bloomovu tumačenju autora. Nastoji se pokazati da njegovo shvaćanje autorstva (kao, uostalom, i kanona) proizlazi iz gnostičke tradicije (Valentin i Lurija). Autor je za Blooma, zaključuje se, ponajprije genij – onaj koji stvara potaknut „iskrom“, pneumom, božanstvom u dnu vlastita uma, što je zapravo također stanoviti antihumanizam.