MAGNIFICAT ANIMA MEA DOMINUM Hrvatski prepjev i egzegeza Marka Marulića
Article Sidebar
This work is licensed under a Creative Commons Attribution 4.0 International License.
Anafora provides open access to all its content to support greater global exchange of knowledge. Articles are distributed under the terms of the Creative Commons Attribution 4.0 International License, which permits unrestricted use, distribution, and reproduction of the full texts of the journal’s articles and allows readers to use them for any other lawful purpose, without the author’s and the publisher’s permission, provided that the original work is properly cited.
Copyright for articles published in this journal is retained by the authors, with first publication rights granted to the journal (this applies to both the print and electronic issues). By virtue of their appearance in this open access journal, articles are free to use, with proper attribution.
Main Article Content
Absztrakt
Autor u ovoj studiji nastavlja svoja istraživanja iz 2009. o izgubljenim djelima hrvatske proze koja je Marko Marulić (1450. – 1524.) sastavio za svoju sestru Biru (Elviru, Veru), o čemu piše on sam, ali i njegov bliski prijatelj Frane Božićević. Analizirana je egzegeza Magnificata iz Firentinskoga zbornika (Ashb. 1582) tako što je autor usporedno čitao tekst tog hrvatskog rukopisnog izlaganja iz Firence i odgovarajući tiskani tekst latinske Biblije (1489) iz privatne biblioteke Marka Marulića, na kojoj je on svojeručno bilježio rubne glose i minijaturne crteže. Utvrđeno je da autor egzegeze, rukopis potječe iz Splita, dijelom preuzima, prevodi i parafrazira komentare Nikole od Lyre koji su objavljeni usporedno – stih po stih – s latinskim tekstom Biblije koju je posjedovao i glosirao Marulić. Kako nijedan ini pisac iz Splita njegova doba nije posjedovao, a kamoli glosirao rečenu Bibliju, zaključeno je da je Marulić, uz brojne druge dokaze i indicije, i zbog te činjenice, autor spomenute egzegeze i Firentinskoga zbornika. Time je konačno verificirana dugo osporavana teza Carla Verdianija (1957) kojom je Maruliću atribuirano autorstvo tog zbornika. Tom je verifikacijom pogođen i čitav niz inih hrvatskih proznih rukopisa koje također valja pripisati autoru Marku Maruliću. S pogledom na skorašnju 500. obljetnicu smrti oca hrvatske književnosti (1524. – 2024.) autorovi nalazi stavljaju hrvatsku filologiju pred velike kritičko-izdavačke izazove.